Favorite ones :)

  

A poem...

Od imaginarnog do realnog,
od praznine do ljubavi,
preko riječi do dodira,
mašta se ostvari.

Od poruke pa do čežnje,
preko misli sve do želje,
preko slike do pogleda,
sreća se u tebi ogleda.

I sada čuvamo to dragocjeno "WE"
pretvoreno od onog naopakog "ME"
u cjelinu uklopljeni,

koracima lakim ka istom usmjereni,
kao Guido i Dora, u još ljepšem životu
ostvarivih snova.

Simple as that?

1. Ako nešto volite, uživajte u tome.

2. Ako nešto ne volite, tada to izbjegavajte.

3. Ako nešto ne volite, a ne možete izbjeći, onda to promijenite.

4. Ako nešto ne volite, ne možete to izbjeći i ne možete ili nećete promijeniti, tada prihvatite.

5. Možete prihvatiti ono što ne volite tako što ćete promijeniti svoj stav.

A 13-year story of a very special ring

Dug su put prešli ti mali plavičasti kristali modre galice i prozirni kristalići natrijevog hlorida... od konca na kom su visili dok sam ushićeno pratila njihovo stvaranje na časovima hemije, do prstena čiji nespretno okrnjeni djelić kao da je izvajan da ih savršeno uklopi i ispriča jednu simboličnu i nesvakidašnju priču...

Da, nesvakidašnju... Ne dešava se svaki dan da ti kreativni significant other pokloni ručno napravljen prsten od raznobojnih kamenčića, pažljivo biranih na pješčanoj plaži Sutomora, prihvatiš ga kao nešto srcu draže od bilo kakvog solitera sa brilijantom, nosiš ga uz sve kombinacije i paziš da ga ne skvasiš ili ne zaboraviš negdje... A onda, dok žurno izlaziš iz taksija i zatvaraš vrata za sobom, punih ruku i onako smotana, trzne te kratak zvuk kvrckanja i pogled spuštaš na njegov krnji dio, oivičen gomilicama usamljenih kamenčića...

Gledaš oko sebe, nedjeljno je jutro pa je uličica u centru grada pusta, taksi je otišao cestom punom neravnina i pukotina... Tješi te što si jasno čula pad otpalog vrha prstena i znaš da mora biti tu negdje, saginješ se i tražiš... Nadu ti budi svaka sitnica što se zeleni, bijeli ili sjaji, a gasi je zamišljeni trag točkova i pomisao na male šanse da nešto tako malo pronađeš za tako kratko vrijeme... jer on te iza ugla očekuje svaki tren i ako zakasniš još koji minut, na planirani prevoz do izletišta možete zaboraviti, a da ga zoveš i ne pomišljaš, razočarana što nisi znala čuvati nešto što ti je poklonio...

Iz rastuće panike te trza odlučan glas starijeg para da pomognu djevojci u potrazi za nečim izgubljenim, opisuješ im boju i izgled nedostajućeg komadića, tražite svi zajedno, žuriš sve više, a svaki minut traženja kao da traje deset puta duže i već pomišljaš da odustaneš, dok ti prijatna žena na dlanu pruža tu gomilicu slijepljenih kamenčića i zbunjeno govori: "Pa ovo je šareno..."

Zahvaljuješ joj i trčiš mu u zagrljaj, a onda trčite oboje... Zahvalna si i što nikad ne traži objašnjenje za kašnjenje i po prvi put čekaš da dan završi što prije, da u miru svoje sobe sastaviš pronađeni djelić s ostatkom prstena...

... pa, pošto uočiš da na pronađenom vršku fali još jedan djelić, zaroviš se u tufnastu kutiju punu stvarčica iz davnih dana i pronađeš kristale s početka priče, plavičaste i prozirne, čuvane više od deset godina u ružičastoj kutijici s prozirnim poklopcem, oblikovane na onom visećem koncu na način kao da se već tada znalo da će neki od njih, za više od deset godina, završiti na nečemu što će ti pokloniti tvoj budući significant other...

... i tek mu onda ispričaš sve i čuješ ono "Budalice, kao da je važno..."

A frozen moment

... Upućuje mi onaj svoj pogled, ispunjen vječnim sjajem i željom, a sada upotpunjen i nježnošću, i u trenu zaboravljam šta sam ga ono škakljivo pitala.
I ne trudim se sjetiti se...

Misli me, kroz retrospektivu, odvode do trena kad me taj pogled prvi put zgrijao, jedne februarske zime, dok sam se prepuštala ugodi nad porazom što ga je moja mukotrpno stvarana "ravna ćiza" priznala vatri novih početaka...

Uzvrativši mu istim pogledom, uronila sam u sasvim novi svijet, neuporediv i drugačiji od svega na što sam navikla, svijet u kojem sličnosti oduševljavaju više nego što će različitosti ikad biti intrigantne;
u kojem umjetničko-boemski pogled na emocije isključuje onaj logički i ostavlja ga za neke dubokoumne, filozofske teme, a smjenjivanje ta dva pogleda daje na neobičnosti čitave priče;
u kojem za zrelost u komunikaciji imam zahvaliti svemu u što su me oblikovale protekle godine odrastanja, pa se u ovim godinama sve ono o čemu maštamo, i što znamo da želimo i ne želimo, čini tako ispravnim...

U tom svijetu ne pronalazi mjesta moj racio o utjecaju vremena na sve što je podložno kolotečini i pojmu prolaznosti, kojeg sam se u prošlosti držala i onda dok bih lebdjela u oblacima...

I ne treba, pomišljam dok me gleda, jer njegove su oči, kao i osmijeh kojeg mi njima mami i visine u koje me njima vine, od te februarske zime do danas, ostale nepromijenjene...

Sea notes

Odmor kao u pjesmi...
... na beskrajnoj plaži s najsitnijim pijeskom...
... gdje je skakutanje do mora bosim stopalima po vrelom pijesku najveća moguća briga...
... a prsten napravljen od pažljivo biranih kamenčića u bojama, najvrjednija moguća uspomena...
... jutarnji osmijesi, šetnje u toploj ljetnoj večeri...
... s ljubavlju pripremana hrana...
... i smijeh u društvu čudnovato dragih osoba...
... kristalna bistrina mora u mjestu koje upoznasmo u povratku...
... očaravajući gradić što podsjeća na Dubrovnik...
... pogled na krš Popovog polja u svjetlosti zalaska sunca, u vožnji prelijepom istočnom Hercegovinom...
... i doživljaj tropske noćne vrućine u gradu na Neretvi...

O vjeri i nauci, sukobima i skladu

Kao djeca iz braka koji se na ovom podneblju uvriježeno naziva miješanim, zbog te besmislene poslijeratne bitnosti kako se ko zove i na koji način u Boga vjeruje, sestra i ja smo bile u prilici, bez ikakvog nametanja ili podrazumijevanja, upoznati se s vjerom sa više aspekata i pokušati razumjeti samu suštinu tih naizgled različitih pogleda. U svemu tome, uvijek sam se zgražala nad primjerima krajnosti i ekstremnih shvatanja koja su, osim što su bazirana na nepoznavanju prvo svoga, a onda i neznanju općenito, toliko zasljepljujuća da tu uopće nema prostora za širenje vidika i izvan granica vlastitih uvjerenja.

Na fakultetu (prirodnih nauka) moje je čuđenje preusmjereno na nešto drugačiji oblik konflikta između dijametralno suprotnih stavova - onih o nauci i spoznaja o vjeri. Radi se o tome da sam oduvijek smatrala i mnogima uporno govorila da ti stavovi zapravo ne moraju biti dijametralno suprotni i da nauka i vjera ne isključuju jedna drugu, baš naprotiv - nadopunjuju se i jedna drugom su uslovljene. Da ne postoji to iskonsko propitivanje otkud i zašto smo tu, šta bi pokrenulo čovjeka da traži odgovore i toliko doprinese razvoju nauke? Da nauka nije objasnila mnoge prirodne pojave i otkrila toliko tajni života, zar vjera sama po sebi ne bi bila potpuno besmislena?
S tim na umu, nikako nisam uspijevala shvatiti kolege studente koji su smatrali da je slušanje predavanja iz evolucije bogohulno, a što sam više čitala o sukobima između zakletih pristalica kreacionizma i zakletih ateista, to mi je teže bilo shvatiti i ove druge, pogotovo kad su u tim prepucavanjima i jedni i drugi posvećeni tome da dokažu da su oni drugi u krivu i popljuju ih, umjesto da se bave objektivnim dokazivanjem svojih stavova, što sam još više smatrala zasljepljujućim.

I sada, kako sam za svoj diplomski rad odabrala provesti jedno istraživanje na uzorcima DNK, izolovanih iz uzoraka krvi osoba iz moje porodice i užeg kruga prijatelja i kolega, ta fascinantna dvostruka spirala mi je privukla pažnju na naslovnici jedne knjige na koju sam naišla online, knjige sa, reći će mnogi gore opisani, prilično kontroverznim naslovom - "The Language of God".
Čitam ime autora, Francis S. Collins (1950.), jedan od najznačajnijih svjetskih genetičara i rukovodilac Projekta ljudskog genoma ("Human Genome Project"), zaslužan za otkrivanje gena koji su odgovorni za nastanak leukemije, cistične fibroze i Huntingtonove bolesti, već niz godina izaziva kontroverze u naučnoj zajednici stavovima o ulozi Boga u nastanku i evoluciji čovjeka, direktor američkog Nacionalnog instituta za zdravlje... pali se lampica da tu radi dragi naše V, čitam sinopsis, pomislim "konačno da o ovoj temi pročitam nešto normalno, objektivno, smisleno" i odmah je naručujem.

Knjiga me toliko impresionirala svojom sveobuhvatnošću, pa sam odmah nakon čitanja odlučila opisati je kako najbolje znam.

U knjizi Collins iznosi upravo argumente da vjera i nauka nisu međusobno isključive, kao da mi čita misli koje, kao neko ko ima još štošta u svojoj struci naučiti, ne bih znala oblikovati na način na koji on to radi u uvodu:"Ta sve snažnija kakofonija antagonističkih glasova zbunjuje i obeshrabruje mnoge iskrene posmatrače. Razumnim ljudima čini se da su prisiljeni da biraju između dve neprivlačne i podjednako zbunjujuće krajnosti. Razočarani nemilosrdnošću oba gledišta, mnogi odbacuju i pouzdanost naučnog zaključivanja i vrednosti sistemskog verovanja, upadajući u različite oblike protivnaučnog razmišljanja, duševnu prazninu ili apatiju. Ostali prihvataju i naučne i verske vrednosti, ali strogo odvajaju sopstvenu materijalnu i duhovnu egzistenciju kako bi izbegli nedoumice zbog očiglednih sukoba te dve stvarnosti... Jedan od najsnažnijih pokretača čovečanstva jeste traženje odgovora na složena pitanja, a da bismo shvatili i ono vidljivo i ono nevidljivo, moramo da ujedinimo snage naučnih i duhovnih stajališta. Zadatak ove knjige jeste da istraži put prema trezvenoj i intelektualno poštenoj integraciji tih shvatanja."

U tom istraživanju, Collins, nekada čvrsti agnostik iz porodice liberalnih shvatanja, koristi se analitičkim umom i logikom svojstvenom vrhunskom naučniku. Ličnim iskustvom i rezultatima svojih genetskih istraživanja, dokazuje da nauka i vjera "predstavljaju dva podjednako važna pola ljudskog bića - potrebu da se čovek i svet oko njega racionalno razumeju primenom naučnog metoda, ali i nužnost da se moralni zakon, sastavni deo gotovo svih kultura na planeti Zemlji, objasni nečim iznad statističke slučajnosti dvostruke spirale DNK".

Logički promišlja u potrazi za odgovorima na sve nedoumice proizašle iz sukoba ta dva pogleda na svijet, uključujući i kontroverze oko pitanja univerzalnog moralnog zakona. Navodi da njegovi najsnažniji primjeri, nesebični altruizam, grižnja savjesti, onaj unutrašnji glas koji nas navodi da pomognemo nekome u nevolji, čak i kada nema izgleda za neku ličnu dobit, i posljedični osjećaj da smo učinili pravu stvar ne mogu da se objasne nagonom pojedinih sebičnih gena da se neprekidno održavaju, nagonom kojim se moralni zakon i razlikovanje dobra i zla pokušava objasniti kao posljedica evolucionih pritisaka.

U izlaganju o svemiru, nastanku i razvoju života te evoluciji, kojem je posvetio dobar dio knjige, osim jasnog prikaza dosadašnjih dokaza u prilog ove teorije i vlastitih otkrića na polju genetike koja se s njima nedvojbeno poklapaju, logički odgovara i na tvrdnje protivnika ove teorije i rješava nedoumice njenih pristalica, uključujući i tri nedoumice koje sam imala i ja, u onoj mjeri u kojoj je nauka to dosad uspjela.

Za sve što nauka još uvijek nije objasnila, a trend njenog napretka obećava da je na pravom putu da i u tome uspije, upozorava vjernike da "treba biti vrlo oprezan pri unošenju posebnog božanskog delovanja u ovo ili bilo koje drugo područje koje savremena nauka ne može potpuno da objasni. Od pomračenja Sunca u drevnim vremenima i kretanja planeta u srednjem veku, sve do porekla života danas, taj princip 'Boga koji ispunjava prazninu' je često nanosio štetu religiji (a samim tim i Bogu, ako je to moguće). Vera koja Boga smešta u pukotine trenutnog razumevanja prirodnog sveta verovatno će se naći u krizi ako napredak u nauci uskoro ispuni te pukotine... Postoje dobri razlozi da se veruje u Boga, uključujući postojanje matematičkih načela i reda u stvaranju. To su pozitivni razlozi, zasnovani na znanju, a ne pogrešne pretpostavke zasnovane na (privremenom) nedostatku znanja."

Kao znanstvene razloge za vjeru u Boga navodi upravo fizičke konstante, koje su u nastanku svemira imale baš one vrijednosti koje su neophodne da bi on bio stabilan i pogodan za razvoj složenih oblika života, ni veće ni manje.
Za razliku od ateista koji upravo u nauci vide razloge za nevjerovanje, Collins kao lider Projekta ljudskog genoma, u dugogodišnjem i uspješnom nastojanju da dođe do cjelokupnog redoslijeda baza u genomu, DNK i njen zapanjujuće precizan i elegantan mehanizam u ćeliji, sa strahopoštovanjem vidi upravo kao Božju knjigu uputstava koju je imao čast dešifrovati, knjigu koja svakoga od nas kodira i određuje baš ovakvima kakvi jesmo.
Za razliku od kreacionista koji teoriju evolucije bogobojazno odbacuju ne želeći je ni razmotriti, nalaze iz čitanja te knjige uputstava i usporedbi njenih segmenata iznosi upravo kao dokaze u prilog evoluciji samog čovjeka. Na taj način nagovještava sklad između duhovnog i materijalističkog pogleda na svijet.

Dok razmatra tri mogućnosti za opredjeljenje (ateizam i agnosticizam - kada nauka nadjača vjeru, kreacionizam - kada vjera nadjača nauku i inteligentni dizajn - kada nauci treba božanska pomoć), odgovara na najznačajnija ateističko-agnostička i kreacionistička pitanja i na prepreke prihvatanju navedenog sklada.
Diskutuje o argumentu ateista da vjera u natprirodnog tvorca ignoriše naučne dokaze na koje se toliko pozivaju, a paradoksalno ignorišu činjenicu da i za nepostojanje istog mora postojati dokaz;
te o bojazni kreacionista da će im prihvatanje naučnih otkrića tajni života potkopati nepotrebno doslovno tumačenje svetih knjiga, umjesto još više približiti ih divljenju Bogu koji sigurno ne bi volio da zanemarujemo korištenje razuma, uma i intelekta kojim nas je obdario, što naziva "intelektualnim samoubistvom".
Pobija i naučno pogrešne pokušaje pokreta inteligentnog dizajna i tvrdi da upravo taj pokret predstavlja teoriju o "Bogu koji ispunjava pukotine", uplitanjem natprirodnog kao odgovor na pitanja koja nauka (još uvijek) nije objasnila, što takvu vjeru, bolje reći lakovjernost, ugrožava kad god nauka i do tih objašnjenja dođe.

Kao četvrtu i savršeno prihvatljivu mogućnost navodi teističku evoluciju (sklad nauke i vjere), čijih šest premisa dovode do "potpuno prihvatljive, intelektualno zadovoljavajuće i logički dosledne sinteze: neograničen vremenom i prostorom, Bog je stvorio svemir i stvorio je prirodne zakone koji njime upravljaju. Želeći da taj inače sterilan prostor nastani živim bićima, Bog je odabrao elegantan mehanizam evolucije i stvorio mikrobe, biljke i životinje svih vrsta. Najčudesnije je to što je isti mehanizam Bog izabrao i za stvaranje posebnih stvorenja koja bi posedovala inteligenciju, znanje o dobru i zlu, slobodnu volju i želju da s njim ostvare iskren odnos. On je znao i to da će se ta bića na kraju oglušiti na moralni zakon."To shvatanje omogućava naučniku i vjerniku da bude intelektualno ispunjen i duhovno aktivan, zaključuje.

Kao prihvatljiviji naziv za ovaj sklad, Collins umjesto "teistička evolucija" nudi "bio" posredstvom "logosa", ili jednostavno "biologos": "Naučnici će shvatiti bios kao grčku reč za 'život', što je koren reči biologija, biohemija i sl. i logos kao grčki izraz za 'reč'. Za mnoge vernike, reč je sinonim za Boga, kako je to snažno i poetično izraženo u prvim uzvišenim stihovima Prologa Jevanđelja po Jovanu: 'U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Reč beše Bog.'"
Obuhvatajući ovim pristupom i nepobitne naučne istine i historijski autentične zapise i simboliku alegorija iz svetih spisa i knjiga, nudi smislena objašnjenja za svaku nedoumicu proizašlu iz pokušaja da se navedeni zapisi doslovno tumače.

Opsežno odgovara i na svaku reakciju na ovu alternativu, govoreći da "Biologos ne pokušava da ugura Boga u pukotine našeg znanja o prirodnom svetu, već predlaže Boga kao odgovor na pitanja na koja nauka nikada neće moći da odgovori, pitanja poput onih o postanku svemira, smislu života ili životu posle smrti"te zaključuje: "... smatram da je teistička evolucija ili biologos naučno najkonzistentnija i duhovno najprihvatljivija alternativa. To gledište neće nestati ili biti osporeno nekim budućim naučnim otkrićima. Ono je intelektualno utemeljeno, daje odgovore na mnoga inače zagonetna pitanja i omogućava nauci i veri da se međusobno osnaže kao dva čvrsta stuba koja drže građevinu zvanu Istina."

"Bog ne ugrožava nauku, on je ojačava. Nesumnjivo je i to da nauka ne ugrožava Boga. On ju je omogućio," poručuje na kraju ekstremistima na obje strane.

Vrijedi pročitati.